Osvrt na zbirku poezije "Zatajena" Valentine Vukman
Postoje periodi u životu kad je prošlost važnija od sadašnjosti. Takvi trenuci daju pjesniku obilje inspiracija koje je autorica "Zatajene" uspješno iskoristila u ovoj zbirci. Kao mnogi istinski pjesnici, ona ima dva lica. To ne znači da su pjesnici hipokriti nego da poezijom izriču ono što ne mogu, ne žele ili ne znaju izreći direktno, kad su presnažne emocije neprikladne u rutini svakodnevice. Jedno je lice okrenuto fizičkom svijetu, vedro, nasmijano, a drugo, koje nas gleda iz stranica ove knjige – razočarano lice vječnog lutalice i tragača za srećom. To vedro lice je samo maska koja uspijeva sakriti (zatajiti) pravu Valentinu, svuda – osim na papiru. Jedan od važnih kriterija za procjenu kvalitete nekog književnog, ili općenito, umjetničkog, djela je njegova iskrenost. Treba imati i umijeća i hrabrosti napisati ono o čemu ne volite pričati.
Unatoč tome, ova je poezija lišena nezgrapne patetike, nepotrebnog samosažaljevanja i biografskih potankosti kakve čitatelju ionako ništa ne znače. Kad otvori svoju "Zatajenu", autorica pogleda sebi u oči, kao u ogledalu, samo je slika još jasnija. I čitatelj ju na tim stranicama nađe i upozna ju kako ju nikad ne bi mogao upoznati pri neobaveznim čavrljanjima uz kavu. Stihovi otkrivaju njenu žensku dušu, krhku, nježnu, ranjivu, njene čežnje i snove iz mladosti, koji su još prisutni iako sad pomiješani s gorčinom i rezignacijom i iako ih na javi pomno skriva.
Pjesme su refleksivne, većinom pisane u prezentu, u prvom licu, često pokušavaju povezati prošlost i sadašnjost. Nema u njima veselja i vedrine, pune su turobnog raspoloženja i spoznaje o nepromjenjivosti sudbine. Čak i one kojima početni stihovi pršte od strasti:
"Zemlja se vrti od želje
da svojim usnama na meni ostaviš
pečate zanosa uzavrele igre",
završavaju rezignacijom:
"odavno sam potrošila sve posvete".
(bez naslova, str. 41)
Autorica je u potrazi za odgovorima na pitanja o tome kako bi izgledala sadašnjost da je u prošlosti znala drukčije usmjeriti svoju budućnost ili da je igra sudbine krenula drugim tijekom.
Zanimljiv je svojevrstan kontrast između razigranih opisa njenog primorskog kraja kojeg jako voli (počela ga je predstavljati i akrilima), punih kolorita i eksplicitno dočaranih, koji su pomiješani s nostalgijom za propuštenim i razočaranjem sudbinom. Samo ponegdje si dopusti u razmišljanjima nešto vedrine i optimizma, koristeći futur umjesto kondicionala jer je želja za ostvarenjem nekih snova prejaka.
"uhvatit ću vjetar
u beskraju
zvižduk u strujanju
slova riječi
boje mirise
ukrast ću njegovu vještinu"
(bez naslova, str. 55)
Piše slobodnim stilom, stih je tečan i gladak, vokabular prilično bogat i raznovrstan, impresije su izražene živopisno i snažno. Izbjegla je zamke imperativnog rimovanja koje je mnogima, u njihovim pjesničkim pokušajima, unakazilo lijepe i originalne misli. Pjesme iz "Zatajene" nisu za uglazbljivanje, za estradu, ugradila im je unutrašnju melodiju, ne trebaju mandoline da bi došle do srca čitatelja. Obilato i uspješno koristi gotovo sve raspoložive i primjerene stilske figure, neizostavnu metaforu:
"kao metal si
što tješi se
da u sebi
makar zrnce zlata ima",
("Principessa", str. 24)
dragocjenu metonimiju
"i drsko kliziš pogledom
niz golotinju moje duše",
("Prsti sudbine", str. 38)
personifikaciju
"boja zlata grli mi dušu",
"još jedna zora postelju posprema",
"naslanjaš se na pijani zid"
i mnoge druge.
Većina ovih pjesama nije "za jednokratnu upotrebu". To je poezija koja čitatelja ne osvaja odmah, nije kao zaljubljenost u pubertetlija ili vatromet koji prasne pa ugasne. Svakim novim čitanjem otkrivaju se u njoj nove kvalitete i polako, ali sigurno, ulazi pod kožu.
Neke pjesme iz zbirke rado bih vidio i u nekoj odgovarajućoj antologiji, mislim da moja procjena nije subjektivna. Tu spadaju "Zatajena", pjesma čije ime zbirka nosi, "Prsti sudbine", "Principessa"...
Valentina Vukman ni izdaleka nije napisala sve o čemu ima za pisati. Sigurno je da, unatoč kvaliteti ove zbirke, autorica nije dosegnula svoj vrhunac i da će njene domete tek budućnost otkriti. Prvenstveno, kad svoju poeziju obogati i nekim općim aspektima, kad u subjektivno traganje i preispitivanje osobne intime ugradi i elemente univerzalnosti, općeljudskih boli, protesta, strahova, nepravdi, radosti, s kojima svi mi živimo i umiremo.
Zbirka "Zatajena", čini se, nadmašuje izričajem, a naročito tematikom, prvu njenu tiskanu zbirku "Blago moje skrivene škrinje" koja na simpatičnoj mješavini "morskog" dijalekta i standarda, ležerno, toplo i neobavezno, opisuje pejsaže i život u njenom dubrovačkom kraju.
Stihove "iako dozrela / zrijem" izvlačim iz konteksta, ali oni dobro opisuju pjesničku budućnost Valentine Vukman, a simptomatičan je i zadnji stih zadnje pjesme u zbirci.
"Svečanost života još traje".
Uvjeren sam da će i sljedeća zbirka ove autorice biti vrijedna čitanja.
Osvrt na zbirku poezije "Zatajena" Valentine Vukman
Isprintaj ovaj članak 
Dodaj u favorite
