Umoran čovjek, koji je godinu dana radio u kontinentalnom podneblju, vidika ograničenih na ured, proizvodnu halu ili radionicu, tamo negdje oko ljetnog solsticija nađe se na prekrasnom mediteranskom otoku! Kakve mu se misli roje suncem ugrijanom glavom, dok oči požudno pasu kontraste između bijelog kamena, plavog mora i zlatnog sunca? A nos osjeća sol, kadulju, lavandu i ružmarin, a uši pune pjesme galeba s refrenima valova? Prosječan čovjek reći će da mu je lijepo, da se osjeća ugodno, da uživa. Pjesnik će reći puno više – iz srca će istresti svu radost i milinu u obliku pjesme. Najtananije osjećaje koji nas sve prožimaju, pjesnik će uobličiti u stihove i staviti na papir da se ne bi zaboravili kad ljeto prođe i kad nas opet pritisnu brige svakidašnje. Štoviše, ostat će tu, na papiru, kao dragi memorandum, godinama će ih čitati i nove generacije ljudi koji će u njima pronaći i svoje osjećaje.
Takve su ove Zdenkine pjesme. Ôde sreći, miru i ljubavi. Cijela je zbirka apoteoza mora, sunca i kamena. S uživanjem se čita!
…
U duši mi bonaca,
Nema u njoj mjesta za neveru
…
Zdenka je strastvena žena, posvećena svojim ljubavima; čovjeku s kojim je sjedinjena i obitelji. To je jasno svima koji ju poznaju ili su čitali njenu zbirku "Vijenac od srebra". U ovoj zbirci otkrivamo i ljubav prema prirodi, neodoljivoj čak i kad je gruba i kad nas plaši. Autorica i u bijesu oluje nalazi pjesmu, zanos i milinu.
…
Udara pjesma o stijenje,
U sjaju munja bliješti kamenje.
More napustila bonaca,
U zanosu olujne miline
Po njem neveru baca.
…
A kad nevera prođe, kad bonaca opet pozlati dušu, iz dubine, nježno, bez i najmanjeg uzburkavanja površine, izranja plavi dupin s maslinovom grančicom u nasmiješenim ustima.
Pjesme iz zbirke vrve epitetima, metaforama, personifikacijama i drugim figurama koje povećavaju vrijednost izričaja i radost čitanja.
Naročito su me se dojmile njene kratke pjesme, na tragu haikua. Četrdesetak kristalnih minijatura, esencija, koje su se, vjerojatno, skupljale u srcu i u glavi, rojile se tamo i čekale da im se otvori košnica - poglavlje "U mome dvoru". Kad izađe iz kuće, pogledat će Zdenka ima li koga u blizini s kim će malo ogovarati? Ma ne, zastat će na pragu, obuhvatiti pogledom horizont, udahnuti duboko i pogled pun sreće usmjeriti na svoj ružmarin koji ju mirisom pozdravlja.
Iznenada i nečujno
Dotaknu me miris opojni;
Vjetrić razigran ljubi moj ružmarin.
Prići će dragom grmu kao životnom drugu i vidjeti na njemu jedan plavi cvijet. Možda je procvao baš zbog njene ljubavi prema njemu!
Na zelenom grmu ružmarina
Samo jedan je plavi cvijet;
Prepoznao je svoju priliku.
A onda će svaki od tih doživljaja uobličiti u kratku formu od tri reda i tako ovjekovječiti taj prizor, miris, osjećaje i uspomenu na jedan plavi cvjetić.
Ovo su utisci čitatelja koji se je pronašao u ovim pjesmama, koji je, čitajući ih, doživio i ekstazu otočke zore, i kipuću krv mediteranskog zenita, i mir u duši sutona uz cvrčke u lavandi.
Pjesme u čast otoku - recenzija knjige poezije Zdenke Mlinar "Na otoku MIRAKUL"
Isprintaj ovaj članak 
Dodaj u favorite
